TERENSKE PRIČE
- Fotografijom o susretima, kontaktima i poduzimanjima domaćina i konzervatora –
Najnovija virtualna zbirka fotografija s pratećim tekstom na tragu je izlaganja „O ljudima i etnolozima u kontaktu na temelju konzervatorske fotografije“, održanom na Godišnjem skupu Hrvatskog etnološkog društva u Sinju od 18. do 20. listopada 2023. godine pod radnim naslovom Etnolozi i kulturni antropolozi u kontaktu.
Iako je konzervatorsku fotografiju uvriježeno sagledavati ponajprije kao praktično-strukovnu fotografiju, kao temelj i pomoć konzervatorima u svakodnevnim radnim obvezama, baštinska fototeka Ministarstva kulture i medija svjedoči nam da je konzervatorsku fotografiju potrebno promatrati kudikamo šire. Fotografije povijesne konzervatorske Fototeke, pored operativnog karaktera, posjeduju također izrazitu kulturno-povijesnu činjeničnost i značenje, i to ne samo onda kada svjedoče o povijesnim datostima određenih podneblja i njihovim građevnim i pokretnim spomenicima već i kada donose tek naizgled sporedne priče, nerijetko iznimno živopisne, o njihovom žiteljstvu ili pak terencima koji ga pohode, a ponekad štoviše i svima njima u međusobnom plodonosnom kontaktu.
Ljudi se na fotografijama, u okvirima konzervatorskog fotografskog fonda, pojavljuju vrlo rano, još i prije no što je 1910. godine utemeljena spomenička služba pod okriljem Zemaljskog povjerenstva za čuvanje umjetnih i historičkih spomenika u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji u Zagrebu. Tomu je razlog što je konzervatorska služba na početku svojeg djelovanja dijelila ne samo isti krov u Akademijinoj zgradi na Strossmayerovu trgu s tada čelnom muzejskom institucijom zemlje, Zemaljskim narodnim muzejom, nego i neke njegove istaknute djelatnike, primjerice već etabliranog stručnjaka Josipa Brunšmida, ali i mladog kustosa Vladimira Tkalčića. Takvim muzejskim nasljedovanjima, ali i drugim sličnim izvan muzejskim posredovanjima, poput onih povjesničara i arhivista Emila Laszowskog, novoutemeljeno spomeničko Povjerenstvo naslijedilo je od Muzeja i onodobnih istaknutih kulturnih djelatnika određenu povijesnu spomeničku fotodokumentaciju iz 19. stoljeća i prvog desetljeća 20. stoljeća.
Narod se na takvim najranijim fotografijama znade pojavljivati kao sastavni dio širih panoramskih i/ili vedutnih kompozicija koje su gotovo redovito u funkciji promoviranja gospodarsko-ekonomskog prosperiteta Zemlje i/ili njezinih kulturno-povijesnih osobitosti. Takve fotografije nalazimo primjerice unutar Zbirke fotografija fruškogorskih manastira Ottokara Rechnitzera iz 1885. i Zbirke fotografija nastalih za potrebe promidžbe prosperiteta Kraljevine Hrvatske i Slavonije pod okriljem Austro-Ugarske Monarhije na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. godine. Općenito promatrajući fotografije ljudi iz ovog ranog vremena, teško je jasno razlučiti jesu li ljudi na tim fotografijama ponajprije i jedino u funkciji svojevrsnog živopisnog dekora, kako sam ih primjerice sklona doživjeti na panoramskom prikazu Gospića, Emila Laszowskog, ili nastoje biti, pa čak i jesu, ravnopravnim dijelom širih kompozicija, kao na panoramskom prikazu Ogulina, carskog i kraljevskog fotografa Austro-Ugarske Monarhije, Josefa Löwya ili Podsuseda, Augusta Mühlbauera, pa i prostorno bitno sažetijim prikazima, poput Zrina, Emila Laszowskog ili detalja ulaznog portala turopoljskog dvorca Lukavec, neutvrđenog autora s kraja 19. ili početka 20. stoljeća.
Govoreći o pretkonzervatorskom razdoblju i njegovim fotografijama koje donose prikaze ljudi, u konačnici treba istaknuti kako ono kadikad rezultira i ponekim neposrednim etnološkim, odnosno kulturnoantropološkim fotografijama, sadržajno ravnopravnim fotografijama kakve se u to vrijeme skupljaju pod okriljem Odbora za narodni život i običaje tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, koje ispočetka predvodi Antun Radić, a potom Dragutin Boranić. Potkrepljujem navedeno fotografijom pralja koje poziraju na potoku pod starom utvrdom Dobra kuća na daruvarskom području, čiji je autor mladi, tada još prosvjetar, Gjuro Szabo, ili, fotografijom romskog staništa u zagrebačkom predgrađu ljekarnika i fotoamatera Arpada Pečića, obje nastale tijekom prvog desetljeća 20. stoljeća.
Zaključimo, u pretkonzervatorskom razdoblju, izvan Akademijina Odbora za narodni život i običaje, još uvijek nema organiziranog stručnog bavljenja narodom, odnosno oblicima njegova života, pa zato i izostaju fotografije koje donose neposredne susrete i kontakte terenaca/istraživača i naroda/domaćina. Osoba koja susreće ljude, narod, isključivo je fotograf, no ostaje otvoreno pitanje jesu li rani fotografi (bilo profesionalci ili amateri) uistinu uspostavljali osobni kontakt s ljudima koje su snimali (i pritom dobivali njihov pristanak) ili su im se „približili“ iz daleka, na voajerski način, tek širokokutnim objektivom?! Iako je sasvim moguće da se fotografiralo na oba načina, a sukladno najrazličitijim terenskim prilikama, na temelju samih ranih baštinskih fotografija koje posjedujemo u našoj Fototeci, kao i duha tadašnjeg vremena i samog procesa nastajanja fotografija, mišljenja sam da su spontane fotografije, a pogotovo one što prikazuju ljude, u tom vremenu iznimke. Ljudi, ako se pojavljuju, i kad se pojavljuju, uglavnom su tek nadopuna daleko šire kontekstualiziranih i prostudiranih kompozicija.
Od 1910. godine, s utemeljenjem moderne konzervatorske službe - vođene načelom evidentiranja, upoznavanja i proučavanja spomeničke baštine te njezina populariziranja među širokim slojevima ljudi kao najdjelotvornijim načinom njezina očuvanja - stručna odnosno konzervatorska fotodokumentacija dobiva na sve većem značenju. Pozivajući se na impozantan broj konzervatorskih fotografija nastalih u polustoljetnom razdoblju od utemeljenja Konzervatorske službe u posljednjem desetljeću postojanja Austro-Ugarske Monarhije, pa do početka 60-ih godina 20. stoljeća, razvidno je da su njezini djelatnici različitih temeljnih struka od samih početaka svojeg djelovanja na terenu često susretali, zamjećivali i fotografirali narod i njihov život, koji im je nerijetko bio prvi i prevažan izvor informacija u kraju i o kraju kojim su prolazili i čije su spomenike istraživali. Najveća zasluga u konzervatorskom fotodokumentarističkom području djelovanja do Drugog svjetskog rata, pored svega ostalog što je činio za boljitak Službe, bez premca pripada prof. Gjuri Szabi.
Szabin tridesetogodišnji konzervatorski rad, dvadeset godina k tome isprepleten s onim muzejskim, govoreći o fotografiji, rezultirao je opsežnim terenskim fotografskim opusom koji obuhvaća na desetke tisuća fotografija, analognih dakako, pa i dijapozitiva, u kojemu ne manjka ni fotografija naroda, a ponekad među narodom i samog popisivača i istraživača Szabe. Vodeći se stavom Povjerenstva da je spomenik sve ono bitno vezano uz život i rad minulih generacija koje su na određenom tlu prebivale, Szabo nije dvojio da su ljudi, tj. narod, sastavni dio onoga čime se bavi. Pa ipak, ako je i bilo sluha za predajnu, odnosno izvornu baštinu našeg sela, u to vrijeme u konzervatorskim redovima još uvijek izostaje njezino metodološko i sustavno evidentiranje, istraživanje i štićenje.
Nemali broj Szabinih fotografija svjedoči da je Szabo narodu pristupao s velikim interesom, prijateljski i empatično. Tako mu prilazi i kada ga poput kakvog salonskog fotografa raspoređuje u njegovu svakidašnjem uličnom ambijentu (Hrvatska Kostajnica, iz 1914.) i kada ga neopazice, s kora, snima pri molitvi u svetištu crkve (Lepoglava, 1912.). Na posljednjoj fotografiji narod, iako „sićušan“ (žene su vidljive, za razliku od muškaraca čiju prisustnost navješćuje tek pet škrlaka), svojom sabranošću, poniznošću, jednostavnošću i duhovnošću nadvisuje raskošan Rangerov chiaro-scuro prostor, pa kad bismo ovoj fotografiji morali dati kakav izložbeni naslov, on bi, umjesto Interijer lepoglavske crkve, zasigurno glasio Molitva. Prevedeno na Barthesov jezik: interijer crkve jest studium, sadržaj, a narod pri molitvi jest punctum, to jest točka atrakcije i/ili ushićenja, ponajčešće nenadani uvid u podtekst koji se nalazi u pozadini fotografske priče.
U vremenu međuraća, u kontekstu terenske fotografije s prikazima ljudi, svakako treba spomenuti i fotografske prinose Većeslava Henneberga, s našeg krševitog i staro plemenitaškog ličkog područja, ali i one Vladimira Horvata, sa zagrebačkog asfalta, a dragocjene su i rijetke fotografije koje govore u prilog zajedničkih terenskih poduzimanja i druženja konzervatora i/ili muzealaca, poput fotografije koja prikazuje putovanje Gjure Szabe, Vladimira Tkalčića, Antonije Tkalčić Košćević i Božidara Širole konjskom zapregom u Tuhelj.
Smrt Gjure Szabe 1943. godine, u jeku Drugog svjetskog rata, te usprkos veličajnosti, zalazak radnih karijera Ljube Karamana i Vladimira Tkalčića označio je smjenu starih novim mladim konzervatorskim i fotografskim snagama. Anđela Horvat, Greta Jurišić, Tihomil Stahuljak, Ana Deanović, Iva Perčić ili Branko Fučić pripadali su generaciji stasaloj u godinama rušenja i destrukcije, no posljedično tomu pripadali su poslijeratnoj generaciji nade, terena, poleta, zajedništva, opravaka i konstruktivnosti.
Usudila bih se ustvrditi kako je ova generacija zapravo bila svojevrsnom sponom između Gjure Szabe, konzervatora koji je, uopćeno gledano, djelovao samotnički, te prostorno reorganizirane i strukovno profilirane Službe počevši od 60-ih godina 20. stoljeća nadalje, čije je, međutim pute, svojim svjetlopisima zacrtao i osvijetlio još polovicom 50-ih godina 20. stoljeća Nino Vranić, prvi profesionalni fotograf službe.
Budući da su godine nakon završetka Drugog svjetskog rata u društvenom pogledu rezultirale znatnijom depopulacijom sela, a time i njegovom fragilnošću i ugroženošću, ne čudi da je Konzervatorska služba od 60-ih godina prošlog stoljeća doživjela strukovnu i teritorijalnu reorganizaciju koja će se neposredno odraziti na pozicioniranje etnološke znanosti unutar njezinih okvira. Upošljavanje prvih školovanih etnologinja, Marije Gamulin u zagrebačkoj konzervatorskoj službi te Beate Gotthardy Pavlovski u riječkoj (osnovanoj još 1946. godine, odmah po završetku Drugog svjetskog rata) te profesionalnih fotografa, Vinka Malinarića u riječkoj i Rudolfa Bartolovića u osječkoj konzervatorskoj službi, uz već ranije uposlenog Ninu Vranića u Zagrebu, a potom i početkom 70-ih godina Živka Bačića u Splitu, znatnije je pridonijelo profilaciji terenske konzervatorske fotografije na kojoj se sve češće pojavljuje čovjek, bilo u ulozi domaćina, kazivača, demonstratora i/ili izvođača, bilo u ulozi stručnjaka, terenca, sugovornika i/ili zaštitara, a ponekad, i pored svega toga kolege, jer konzervatori su nerijetko pohodili terene uz stručnu potporu muzealaca ili drugih srodnih poziva. U ovom će vremenu i nadalje, i pored novouposlenih profesionalnih fotografa i etnologa službe, terenskoj konzervatorskoj fotografiji nastaviti svjetlo doprinositi (poput nekoć Gjure Szabe) također konzervatori širih profila, mnogi od njih u to vrijeme na čelnim pozicijama u kolektivima gdje su djelovali, poput Dubravke Bebe Beritić i Mihe Miljanića u Dubrovniku, Davora Domančića u Splitu ili Ksenije Radulić i Miljenka Domjana u Zadru, neovisno o tome je li Zavod imao fotografa i/ili etnologa u svojim redovima. Tijekom sedamdesetih godina i na samom početku 80-ih prošlog stoljeća konzervatorska je služba sustavno popunjavala svoje redova mlađim etnološkim kadrom, pa su tako u razdoblju od 1970. do 1981. godine u konzervatorskim odjelima diljem zemlje uposleni Dinka Đeldum (ST-REG, 1970.), Ksenija Marković (ZG-REG, 1970.), Nada Duić (ZG-REP, 1972.), Tošo Gruev (OS, 1973.), Marina Desin (DU, 1974.), Manda Horvat (ZG-REP, 1976.), Dragan Elaković (DU, 1979.) i Ana Mlinar (ZG-REG, 1981.), a među njima na području etnografske fotografije osobit je trag ostavio Dragan Elaković.
* * *
Zaokružujem ovu konzervatorsku fotografsku priču jednim terenskim crno-bijelim štiklecom s natruhom sepije, koju su mi na samom početku moje konzervatorske karijere, uz jednu pauza-kavicu u Dežmancu živo ispričali konzervator Joža Ladović i netom umirovljeni fotograf službe Nino Vranić. U središtu priče bila je prekaljena terenka i konzervatorica s reputacijom Anđela Horvat, a u srži, njezini džepovi puni kiselih bombona, u vremenu kada slatkiši nisu bili podrazumijevajući dio dječje svakodnevnice i odrastanja. Bombone bi Anđela Horvat gotovo redovito dijelila djeci koja bi na terenima nerijetko prva istrčala pred auto s terencima (možda prvi puta viđen u životu), radoznalo dajući prve upute došljacima.
Baveći se konzervatorskom fotografijom tijekom vremena naišla sam na nekolicinu terenskih fotografija s Anđelom Horvat koje mi je ispričana priča pojasnila, ali i koje su vizualno zaokružile prethodno čuvenu priču. Među njima svakako je ona Vranićeva, snimljena 1958. godine u Čamagajevcima, selu smještenom na pola puta između Donjeg Miholjca i Valpova. Kroz leću Vranićeva fotoaparata i kroz vjetrobransko staklo terenca vidimo konzervatoricu Đelu nad terenskim bilješkama odloženima na karoseriji auta. Uokolo nje okupljena su djeca, bomboni su vjerojatno već pojedeni, a pokoji, možda, spremljen i za kasnije!
U vrijeme trajanja ovogodišnje sinjske Skupštine Hrvatskog etnološkog društva, Damir Kremenić, inženjer građevine, diplomirani etnolog, folkloraš i glagoljaš, ispričao mi je putositnicu, vremenski vezanu uz kraj sedamdesetih i početak osamdesetih godina prošlog stoljeća, a prostorno uz Međimurje. Akteri priče bile su konzervatorice Anđela Horvat i Doris Baričević, pa i on sam, kao mladi kolega i ponajprije njihov terenski razvozač. Ne znajući za priču koju sam prije tridesetak godina čula o Anđeli Horvat i njezinim slatkim terenskim pohodima, zdušno je pričao o spomeničkoj enciklopedistici Đeli, njezinim džepovima punim bombona i djeci koja su joj hrlila u susret.
Jesmo li nostalgični naspram tih i takvih prošlih vremena, prema studioznosti, iskustvu i znanju starih konzervatora, pa i prema njihovim empatičnim terenskim pohodima, ili smo pak sve to u tehnicističkom i informatičkom vremenu, kojemu danas pripadamo, nadišli i potisnuli?!
Priredila: Sanja Grković, prosinac 2023.
