Vladimir Tkalčić (Zagreb, 30. rujna 1883. – 11. studenog 1971.) odrastao je u situiranoj građanskoj mnogočlanoj obitelji i u poticajnom zagrebačkom miljeu širokih vidika i raznolikih interesa u kojem je i fotografsko umijeće predstavljalo oblik osobnog ispunjenja.
Zahvaljujući klasičnom srednjoškolskom obrazovanju, ovladava latinskim, grčkim, njemačkim i francuskim jezikom, a potom studira zemljopis i povijest te arheologiju i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s kraćim studijskim boravkom u Parizu od 1904. do 1905. godine, na koji ga je potaknuo prijatelj Antun Gustav Matoš. Tkalčićev profesor, kasnije i nadređeni kolega, ukratko osoba koja je znatnije utjecala na njegovo stručno formiranje i kasniji rad, bio je arheolog Josip Brunšmid.
Tkalčićevo službovanje vezuje se uz tri renomirane zagrebačke muzejske institucije, uz Arheološki muzej (1907. – 1919.), potom novoutemeljeni Etnografski muzej (1919. ‒ 1933.) te Muzej za umjetnost i obrt (1934. ‒ 1952.). Paralelno s Tkalčićevim muzeološkim radom odvijaju se i njegova zalaganja u zaštiti kulturne baštine pod okriljem Povjerenstva za čuvanje umjetnih i historičkih spomenika, osnovanog 1910. godine, čiji je bio član, te njegovih sljednika: Konzervatorskog ureda, osnovanog 1928. godine, te Konzervatorskog zavoda, osnovanog 1946. godine.
Fotografsko dokumentiranje Vladimira Tkalčića, kao nezaobilazni segment njegova cjelokupnog djelovanja, osim što predstavlja velik prilog konzervatorskoj fotografiji, temelj je dviju muzejskih fototeka: one u Etnografskom muzeju i one u Muzeju za umjetnost i obrt. Povrh toga, pod okriljem Muzeja za umjetnost i obrt, zahvaljujući upravo njemu, fotografija se počinje sagledavati i proučavati ne samo kao dokument već, štoviše, kao umjetničko djelo.
Priredila:
mr.sc. Sanja Grković
***
Fotografija:
Vladimir Tkalčić; snimljeno 1933. (izvor: Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb; Odjel dokumentacije, Ostavština VT).
Pogledaj predmete iz zbirke
